Tko me zna, zna da nisam ljubitelj slogana. Valjda su me sloganima istraumatizirali u mladosti pa sam kasnije stvorio averziju prema njima. Dodatno, što dublje u Balkan ulazite slogani su sve popularniji (i sve lošiji, da ne kažem gluplji). Da bismo ostali u domeni profesionalnog, dovoljno je konstatirati da su takvi slogani zapravo kontraproduktivni.
Naravno, kako ništa na svijetu nije isto, tako nisu ni slogani. Od svjetski poznatih, a po mom sudu potpuno blesavih kao “Grace, Space, Pace” (Jaguar), “What’s the Worst That Could Happen?” (Dr Pepper) ili “Because You’re Worth It” (L’Oreal), do mnogo boljih kao “The Make Up of Make Up Artists” (Max Factor), “The World’s Local Bank” (HSBC) ili “It Keeps Going, and Going, and Going…” (Energizer).
Ipak, samo je jedan za kojeg mi je žao što nisam ja taj koji ga je smislio…
Dok sam se u ’74 Chevy Impali vozio prema Rose Bowl stadionu na koncert Rolling Stonesa u sklopu Voodoo Lounge turneje zajedno sa još 119,140 ljudi (zvanična brojka), s tadašnjim old school radijom odvrnutim do daske, iz zvučnika je doprla najava koncerta:
“Many bands play rock’n’roll but only one band IS rock’n’roll!”
Nikada moje uši autentičniji slogan nisu čule…